SOS priče

Mateja Solomun - Svaki put kad mi nešto ne ide po planu gledam kako ću narasti iz te situacije.

Mateja Solomun - Svaki put kad mi nešto ne ide po planu gledam kako ću narasti iz te situacije.

„U SOS Dječje selo Hrvatska došla sam sa sedam godina i sjećam se kao da je bilo jučer. Socijalna radnica me vodila kroz Selo mjesec dana prije službenog dolaska da vidim gdje bih trebala biti. U tom prvom posjetu je SOS teta napravila kolač mačje oči, onaj koji se zarola i banane izgledaju kao da te gledaju i ostala sam tamo za ručak. Odrasli su pričali o mom smještaju i prva cura koju sam upoznala je bila ista s kojom sam išla u školu. Nakon nekog vremena su me opet doveli i sjećam se da nisam imala svoju robu nego su mi dali odjeću druge djevojčice iz kuće.


Smjestili su me u kuću 12, kuću Potočnica. Ovdje sam se osjećala sigurno i sretno, bez nekog straha. Naravno, imala sam osjećaj da sam trebala biti u obitelji i htjela sam biti sa svojom širom rodbinom. Obožavala sam svoje sestrične i baku, išla sam kod njih na praznike i bio mi je bitan taj dodir. Taj osjećaj praznine me nije sprječavao da napredujem dalje i izrastem u kompletnu osobu, čemu su pridonijeli i ljudi oko mene. Na primjer, svi moji prijatelji su znali da sam iz Sela. Moj trener taekwondoa, prijatelji iz škole, cura s kojom sam trenirala u Zagrebu su ljudi koji su mi pokazali da svojom potporom stvaraju obitelj. Oni su mi čuvali leđa bez obzira na moju situaciju. ”


„U 3. razredu osnovne mi je SOS mama, nakon što sam ju pitala za roditelje, rekla da je moj tata pristao da dođem ovdje u SOS Dječje selo Hrvatska na što sam ja rekla „dobro da je pristao jer ne znam gdje bi ja danas bila da sam ostala tamo gdje sam rođena”. Zatim se čudila kako ja s toliko malo godina mogu izjaviti takvu mudru misao što mi i dan danas spominje. Bilo mi je jednostavnije kad nisam gledala što se događa oko mene i oduvijek sam takva. Tako i danas razmišljam, svaki put kad mi nešto ne paše gledam kako ću narasti iz te situacije, biti bolja svaki dan i raditi na sebi. To što je mene malo označilo u prošlosti ne treba ostavljati veliki trag u budućnosti. Kroz uloge u obitelji sam brzo odrasla i razumjela okolinu!

Imala sam jednu veliku strast – trenirala sam taekwondo od 5. osnovne i htjela sam ići u sportsku gimnaziju. Premda moja SOS mama na početku nije bila sigurna u tu odluku, ali se i ona ipak izborila za to da radim nešto što volim. Kad sam otišla u Zajednicu mladih nisam se lako mogla odvojiti od svoje SOS mame Marice. I dan danas sam s njom dobra, ona je moja mama! To su ljudi koji ostaju u tvom životu jer im je stalo. Nije me samo odgojila i poslala u iduću fazu života, nego mi se javljala i pitala jesam li diplomirala. Došla je na moju promociju i kupovala poklone za moj rođendan.”


Ne zaboravite da svakom kupnjom Čarlija ”Sretno djetinjstvo” donirate 0,50 kn udruzi SOS Dječje selo Hrvatska koja pruža obitelj za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi! #SOSpriče #SretnoDjetinjstvo


Fotografija Mateje / Boris Berc