SOS priče

Jasna Špoljarić, psihologinja u SOS Dječjem selu Hrvatska

Jasna Špoljarić, psihologinja u SOS Dječjem selu Hrvatska

„Još sam u osnovnoj školi razmišljala hoću li završiti medicinu ili psihologiju. Položila sam oba prijamna i odlučila se za psihologiju. Još od malih dana sam se brinula o ljudima tako da nisam slučajno izabrala tu struku, mogu reći da je to moj životni poziv. U trenu kad je @SOS-Dječje selo Hrvatska ušao u Hrvatsku ja sam radila u Ministarstvu i čim mi se pružila prilika za rad u Selu nisam puno oklijevala. Svidjela mi se ta ideja da djeca ostanu u obiteljskom okruženju jer smatram da je obitelj bitna. To je osnova iz koje se ide dalje. Ono što naučiš iz nje to nosiš u svoju obitelj i svijet oko sebe. Dakle, ako se dijete osjeća voljeno, sigurno i prihvaćeno u obitelji velike su šanse da ostvari svoj potencijal. To ne mora biti biološka obitelj, mogu biti braća i sestre, članovi šire rodbine ili netko drugi, ali je bitno da postoji barem jedna osoba koja je tu uvijek za dijete, koja ga prihvaća takvim kakvim je i pomaže mu da razvije svoje potencijale. 


Djeca ovdje često dolaze s osjećajem krivnje, smatraju da su došla jer su napravili nešto loše, a ne zbog toga što njihovi roditelji u tom trenutku nisu imali dovoljno kapaciteta da se brinu za njih, tako da preuzimaju odgovornost i roditelja i drugih na sebe. Naš je cilj da ih naučimo prepoznati osjećaje, a da u svemu tome ostaju djeca i da se mogu igrati i posvađati, ali i učiti i savladati  sve izazove koje nosi odrastanje. Ono što ne uspijemo nadoknaditi je onaj neurološki dio. U životu djeteta su jako važne prve tri godine života i ako nisu adekvatno voljena i podržavana, onda ipak neke stvari ne uspijemo u potpunosti ispraviti, ali se nauče živjeti s time i s onime što imaju. Mi možda nismo idealno rješenje za njih, ali smo jedno od najboljih rješenja u Hrvatskoj za odrastanje. Svako dijete povremeno dođe u neke krize ili dileme koje nije loše riješiti uz stručnu pomoć ako to ne uspiju riješiti na drugi način.  Ja sebe vidim kao nekoga tko pomaže djetetu da se digne i da stoji te da preuzme odgovornost, a onda idem u sjenu, više nisam toliko bitna. Volim ih gledati kako odrastaju i kako brinu o svojoj djeci, to nam je bitno - što vode brigu o svojoj djeci! Čini mi se da SOS Dječje selo svojim konceptom uspijeva prekinuti taj socijalni lanac da djeca koja su bila ostavljena ne ostavljaju svoju djecu. Meni je bitno da oni završe školu i fakultet, ali brinu i se o svojoj djeci – to mi je važno i uvijek mi je drago vidjeti da su dobri roditelji!  


Trenutak koji ću uvijek pamtiti i koji me jako dirnulo je kad mi je jedna djevojčica jednom rekla: "Znaš teta, ja svaki put kad se probudim gledam je li tvoj auto tu i nekako sam sigurnija kad je tvoj auto tu!". Nikad nisam razmišljala gdje moj auto stoji parkiran i znači li to nekome, ali ovo je bio jako lijep osjećaj. Za djecu je jako važno da smo ovdje i da se uz nas osjećaju sigurno." 


"Kad sam bila dijete, imala priliku odrasti uz roditelje koji me vole. Sjećam se svog djetinjstva i mogu reći da je bilo vrlo zanimljivo. Naučila sam dijeliti jer sam imala dvije sestre i mislim da je  to bogatstvo.  Ono što mi se sviđa kod djece je to što volim djecu koja imaju svoj stav i bore se za sebe i znaju što žele. Imala sam i ja svoj stav. Bila sam živahno dijete i kao mlađa sam bila dosta plačljiva, ali kako sam odrastala postala sam zaista hrabra. Zbog toga me neki pitaju kako sam sam narasla u tako jaku osobu i odgovor je – kroz život. Ne odustaješ, boriš se i postaviš si prioritete prema kojima ideš. Ono što je važno su ljudi, važna je obitelj i važna su djeca, a isto tako je važno da si i ti dobro. Dakle, briga za sebe je ključna. Ja znam kad se ne osjećam dobro i kad moram napraviti nešto za sebe. To ponekad bude fitnes, odmor, dobra hrana i mogu reći da koristim male čari ženskog života da bi uhvatila ravnotežu između privatnog i poslovnog života koja je jako bitna u ovom poslu. 


U životu, ali i u odgajanju djece je bitno pronaći tu sredinu. Previše zaštite nije dobro, dijete ne puštate da odraste. Treba ih pustiti i vidjeti kako se oni sami snalaze i biti im podrška u njihovom odrastanju. Malo se prime za vas pa ih malo pogurate naprijed i kažete: "Možeš ti to, tu smo mi! " i time ih ohrabrujete da preuzmu brigu o sebi, da kažu ono što misle i da se bore za to. Djecu se mora pustiti da koračaju, ne može se reći da je dijete sigurno ako ga držite u krilu jer će vaše krilo biti premalo dok će se dijete željeti kretati, a iz krila se ne možete kretati ni vi ni on. Nikad neću zaboraviti kad smo u jednoj SOS obitelji primali novog člana. Pripremala sam djecu na njegov dolazak i kažem: "Djevojke, doći će vam novi član. Molim vas, nemojte biti previše radoznale, pustite ga da priča" na što jedna djevojčica kaže: "Znam, znam teta Jasna, dat ćemo mu prostora". Pomislila sam kako ja ne bih bolje složila tu rečenicu ni da biram riječi." 


Psihologinja Jasna Špoljarić o rješavanju obiteljskih problema: "Najveća motivacija u ovom poslu mi je to što mislim da SOS-Dječje selo Hrvatska ima smisla i da možemo pomoći djeci da odrastu bez obzira na sve što su prošli u svojim biološkim obiteljima. Tu smo i za njihove roditelje da im pomognemo ojačati njihove roditeljske kapacitete i budu tu za djecu. Ono što me drži je to što zaista volim svoj posao i jako sam sretna kad vidim da su naša djeca dobro i da se znaju nositi s današnjim izazovima života, a danas život zaista nije lagan.  


Uvijek ću pamtiti one lijepe trenutke. Na primjer, u Selu je bila jedna djevojčica s kojom sam dugo radila i koja je imala puno traumatskih događaja. Dolazi ona jedan dan kod mene, a ja sam upravo saznala da mi je umro jedan prijatelj. Hvatam zrak i pripremam se za terapiju, ona uđe, pogleda me i kaže: "Da ja vas prvo čujem", to mi je bilo super jer nikad pred djecom nisam krila osjećaje, pokazujem im da nismo roboti i nema smisla praviti se da se ništa ne događa, a opet ne treba ni preplaviti dijete. Tako da je dvije, tri minute ona mene slušala nakon čega sam joj se zahvalila i rekla kako mi je drago da je prepoznala moje emocije.


Ono što bih poručila svima i što bih htjela da svi od mene upamte je to da niti jedan problem nije nerješiv. Dapače, svaki se problem može riješiti na puno načina. Ali, kad osoba ne može riješiti problem sama, prvo se otvara prema članovima obitelji, nakon toga prijateljima i kad ne ide ni na taj način, zaista treba potražiti stručnu pomoć jer u Hrvatskoj ima puno dobrih stručnjaka. Problemi traju jedno vrijeme, kriza ne uništava, iz krize možete izaći jači i bolji i kasnije možete imati tu sreću da pomognete i drugima. Samo hrabro, niste sami!"