SOS priče

Irena Škarec – To što su moji roditelji imali problema ne znači da i ja moram imati problematičan život.

Irena Škarec – To što su moji roditelji imali problema ne znači da i ja moram imati problematičan život.

„Kad sam došla u SOS Dječje selo Hrvatska u mojoj kući živjela je jedna baka sa svojim unukama koje su se kasnije odselile. Njima sam se priključila 1998. kad sam imala 4 godine i u to doba sam živjela u kući 11, odnosno Ruža jer su kuće u selu dobivale imena po cvijeću.

Nakon nekog vremena kod nas je došlo još nekoliko djece, otprilike je pravilo da se braća i sestre smjeste zajedno, a ja sam bila jedina jedinica. Svaka kuća je imala svoju SOS mamu. Bila sam jako mala kad sam došla pa se ne sjećam prve SOS mame Ankice koja je ubrzo i otišla, ali sam se zato jako zbližila s SOS mamom Anom koja je početno bila SOS teta u mojoj kući. Ona mi je bila jedna od najvećih podrški u životu. Unatoč teškim stvarima koje je i sama je prošla uvijek je bila tu za mene. U kući smo se svi slagali. Naravno, bilo je dječjih prepirki, ali ništa ozbiljno, nego najnormalnije dječje razmirice. Zato smo imali obiteljske sastanke gdje smo svoje probleme rješavali s obiteljskim savjetnikom Aleksom čije riječi pamtim i do dan danas.


Svaku drugu subotu u posjetu mi je dolazio tata, a ostale dvije subote mama jer su bili rastavljeni. Otprilike jednom mjesečno sam išla ili kod mame ili kod tate na 2-3 dana što mi je dobro došlo. Voljela sam više ići kod tate s kojim sam se bolje slagala i koji mi je stvorio očinsku figuru u životu. Družili smo se, puno šetali i upoznala sam grad Zagreb gdje danas živim. Imao je moderan televizor s programima i muzikom pa sam, kad sam dolazila u selo, znala najnoviju muziku i imala kasete na koje sam kod tate snimala filmove, crtiće i videospotove. Najčešće smo gledali Barbie filmove koji su tada bili popularni.

Što se tiče mame, manje sam se slagala s njom pa sam ju rjeđe i posjećivala. Kasnije se preudala nakon čega sam dobila polubrata s kojim sam u dobrim odnosima. Zahvaljujući doticaju s prijateljima i rodbinom izvan SOS Dječjeg sela upoznala sam život djece koja su odrasla na tradicionalan način. U tim posjetima ponekad su mi nedostajali moji prijatelji i razne zabavne kreativne radionice na koje sam išla u selu. Ali, s druge strane, bilo mi je super što sam se mogla malo maknuti i hvaliti se da sam bila u Zagrebu i što sam sve tamo vidjela.”


„U kući do mene, kući 10, bio je jedan dječak Kristijan s kojim sam kretala zajedno u školu. On je u to doba bio jedini iz SOS Dječjeg sela koji je išao sa mnom u razred. Sjećam se da su nas naše SOS mame postavile ispred škole da nas fotografiraju. Sva ostala djeca su bila sama za sebe i sramežljiva. Nakon što su se malo otvorili, počeli smo pričati i tako smo se zbližili, a neke od tih prijatelja koje sam stekla prvi dan imala sam cijelu osnovnu.

Djeca su znala da smo iz SOS Dječjeg sela jer je škola bila odmah preko puta nas. U osmom razredu sam ostala sama što mi je malo teže palo. Ja sam bila B razred, dok je u A razredu bilo sedmero djece iz Sela. To sam najviše primjećivala kad sam govorila da moram ići u Zagreb čemu su se svi čudili i pitali zašto moram tamo ići, a išla sam u posjet svojim roditeljima. To je drugima bilo neobično pa sam im morala objašnjavati, a s druge strane mi je bilo bolje jer sam se više otvorila zajednici i van kruga Dječjeg sela pa mi se kasnije kroz život bilo lakše snaći.

Unatoč svim prijateljima koje sam stekla kroz školu, bilo je i onih koji zadirkuju kad vide da ti nešto smeta i često nešto komentiraju. Kad imaš neki problem netko će naći način da te provocira. S vremenom sam shvatila da ne trebam skrivati što sam iz SOS Dječjeg sela. To što su moji roditelji imali problema ne znači da i ja moram imati problematičan život. No, unatoč tome, neka djeca i neki odrasli to neće razumjeti što je mene uvijek smetalo…”


„Mateju sam upoznala tako što sam joj jedan dan posudila svoju kasetu s crtićima koje smo i ona i ja gledale. Živjele smo kuće jedna do druge, ja u kući 11, a Mateja u kući 12. Naše SOS mame su bile najbolje prijateljice tako da su se navečer oko 8 sati, u njihovo slobodno vrijeme, išle prošetati. Za to vrijeme, mi smo iskoristile priliku i iskradale iz naše kuće u susjednu. Sa sobom bi uvijek nosila kasete s crtićima i filmove i društvene igre jer smo voljele igrati Monopoly. Kod Mateje sam voljela to što, iako je 2 godine starija od mene, nikad me nije gledala kao „klinku” i htjela se družiti sa mnom unatoč razlici u godinama.

Kad smo izašle iz sela, počele smo se intenzivnije družiti u Zajednici mladih, najviše kroz gledanje serija i filmova iste tematike - Vampirskih dnevnika i tad popularnog Sumraka sage. Izmjenjivale smo i njihove knjige, vikendima  gledale epizode na repeat, a kad je izašao posljednji nastavak Sumraka sage, nakovrčale smo kosu poput Belle iz filma i otišle ga pogledati u kino.

Ostale smo bliske i do dan danas. Na isti način smo odrasle i u biološkim obiteljima i u SOS Dječjem selu tako da smo mogle pričati s nekim tko prolazi isto što i ti. Bile smo uvijek tu jedna za drugu i kad god bi Mateja iz nekog razloga bila tužna, naslonila bi glavu na moje rame i ja bih ju isti trenutak oraspoložila. Ona je bila jedna od osoba koja me željela vidjeti sretnom. Takvi ljudi ostaju u tvom životu!"


Ne zaboravite da svakom kupnjom Čarlija ”Sretno djetinjstvo” donirate 0,50 kn udruzi SOS Dječje selo Hrvatska koja pruža obitelj za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi! #SOSpriče #SretnoDjetinjstvo


Fotografije / Boris Berc